Prokletstvo na velikom platnu: Dracula Francisa Forda Coppole
Zahvaljujući nekolicini spisatelja i spisateljica između 18. i 19. stoljeća, gotički roman postao je iznimno popularan. Horace Walpole, Mary Shelley, Edgar Allan Poe, John William Polidori, Ann Radcliffe, Matthew Lewis i još mnogi drugi pisali su o tajnama, nadnaravnim pojavama, mračnim prikazama, egzotičnim i primitivnim krajevima. Radnja se najčešće odvijala u napuštenim dvorcima, starim crkvama ili ukletim kućama. Likovi su bili razbojnici, manijaci, bajronovski junaci, fatalne žene, hrabri muškarci, duhovi, vampiri, vukodlaci, pali anđeli i demoni.
Godine 1897. svjetlost dana ugledao je roman Brama Stokera Dracula. Stokerovo djelo inspirirat će mnoge redatelje, pisce, glazbenike i slikare. Osim što je svojim radom osvježio temu vampirizma, Stoker je osmislio jednog od možda najpoznatijih vampira svih vremena, grofa Drakulu. Lik vampira duboko je utkan u književnost, a samim time i u kinematografiju. Među najpoznatije filmove o vampirima ubrajaju se tako neka poznata remek-djela i ostali filmovi posebnog pristupa tematici, primjerice: Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922., F.W. Murnau), Dracula (1931., Tod Browning), The Fearless Vampire Killers (1967., Roman Polanski), Nosferatu: Phantom der Nacht (1979., Werner Herzog), Interview with the Vampire (1994., Neil Jordan), Blade (1998., Stephen Norrington), Vampires (1998., John Carpenter), Shadow of the Vampire (2000., E. Elias Merhige), 30 Days of Night (2007., David Slade), Night Watch (2004., Timur Bekmambetov), Let the Right One In (2008., Tomas Alfredson), Thirst (2009., Chan-wook Park), What we do in the shadows (2014., Jemaine Clement, Taika Waititi). Pored spomenutih filmova valja istaknuti i zanimljive, popularne tv-serije Buffy the Vampire Slayer (1997.-2003., Joss Whedon), True Blood (2008.-2014., Alan Ball), The Strain (2014.-2017., Guillermo del Toro, Chuck Hogan) i Penny Dreadful (2014.- 2016., John Logan).
Murnau, Browning, Fisher, Herzog i mnogi drugi redatelji pokušali su oživjeti grofa Drakulu na velikom platnu. Učinio je to i Francis Ford Coppola, legendarni italoamerički redatelj, filmom Bram Stoker’s Dracula. Coppolin doprinos filmskome žanru vampirizma je neupitan: napravio je jednu od ponajboljih ekranizacija Stokerova romana, uzdignuvši pojam prokletstva na novu razinu.
Kontekst
Vampirizam je specifična pojava koja je užasavala i zanimala mnoge narode diljem svijeta, posebice narode u Europi. Vampirska epidemija bila je na vrhuncu u 17. i 18. stoljeću. Radilo se o spoju povijesnih zapisa, legendi i književnosti. O ozbiljnosti epidemije govore i mnoga izvješća:
Izvješća o epidemijama bila su sve češća. Zabilježeni su slučajevi u Istri ( 1627.), istočnoj Pruskoj ( 1710., 1721. i 1750.), Mađarskoj ( 1725-30.), Silistri ( 1755.), Vlaškoj ( 1756.) i Rusiji ( 1772.). Neki od tih slučajeva potakli su sastavljanje detaljnih izvješća i čak osnivanje državnih odbora koji su istraživali okolnosti. Ta su izvješća i danas vrlo zanimljiva.[1]
Narodi, pokrajine, gradovi i sela imaju vlastite priče o vampirima. Vampirizam je bio raširen naročito po predjelima Istočne Europe. Elementi vampirizma često sadrže izokrenute vrijednosti kršćanstva. Vampiri su proklete duše koje su osuđene na vječno lutanje zemljom. Demoni, po nekim vjerovanjima, nisu mogli podnijeti svete ikone, raspela i ostale pokazatelje kršćanske vjere, pa se ta teorija automatski može primijeniti i na vampirima. Vampir predstavlja najgoru sudbinu – vječno prokletstvo duše.
Legenda kaže da se vampirom postaje kada osoba počini samoubojstvo. Kada bi se tijelo samoubojice slučajno sahranilo na posvećenom tlu, pokojnik bi se vratio kao vampir jer bi ga zemlja odbila primiti. Nepridržavanje posmrtnih obreda možda je najčešći način koji dovodi do „rađanja“ vampira. Davala se velika važnost prelasku duše u raj, u Engleskoj su čak objavljivane knjige koje su poučavale ljude kako da najbolje umru. Kada bi se tijekom obreda napravila određena pogreška, tada duša pokojnika ne bi dospjela u raj. Bila bi zauvijek zatočena između dva svijeta.
Pogledamo li u rječnik, saznat ćemo da je vampir mrtva osoba za koju se vjeruje da noću izlazi iz groba i pije krv živih ljudi. Drugim riječima, vampir je povratnik, stvorenje koje uzima tuđe živote kako bi nastavilo svoje neprirodno postojanje. Lik vampira duboko je utkan u tradicije mnogih naroda. Preko mitova i legendi, povijesnih zapisa, svjedočanstava i predaja pa sve do gotičkih romana i filmova, lik vampira ostavljao je krvav i upečatljiv trag. Mora, veripard, lamiae, strigoi, Nachzehrer, estrie, kudlak, bajang, vrykolakas, k’uei samo su neka od imena koja su nadjenuta vampirima kroz povijest od strane mnogih naroda. Vampire se često povezivalo s nasilnim osobinama prirode. Mogli su zapovijedati silama prirode i zvijerima, baš kao i drevni demoni. Mogli su poprimiti životinjski oblik, pretvarali su se u maglu i dim (metamorfoza), koristili se hipnozom, čaranjem i ostalim vrstama magije. Čak se i za strance znalo govoriti da su vampiri. To nas dovodi do „svojstva drugosti“. Kroz povijest ljude je plašilo sve ono što im nije bilo poznato, ono što nisu mogli shvatiti, ono što se razlikovalo od njih. No nepoznato i drukčije i dan danas djeluje privlačno.
Vampir je često predstavljen kao Stranac, poput grofa Drakule ili Carmille, i dolazi iz zemlje koja graniči s legendom. Bojimo ih se jer su drugačiji, nositelji su svojstava drugosti: Stranac, onaj tko dolazi izdaleka, tko govori s jakim naglaskom, ekscentričan i neobjašnjiva ponašanja. Stranci su u povijesti često bili metama strahom stvorene mržnje i služili kao žrtvena janjad.[2]
Vampir je često igrao ulogu protivnika/drugoga u književnosti, čak i ako zanemarimo njegove nadnaravne moći. Vampir je nasilnik, neprijatelj vjere, krvnik, negativno biće. On je istovremeno privlačan, zagonetan i neshvatljiv. Upravo zbog gore navedenih osobina, vampir će ostati zapamćen kao možda najpoznatije demonsko oličenje (uz iznimku samoga Đavla).
Bram Stoker’s Dracula
Coppolino djelo sadrži nekoliko promjena koje je redatelj uveo kako bi dodatno naglasio tragičnu stranu filma. U fabuli se ističe ljubavna romansa – Mina (Winona Ryder) postaje reinkarnacija Drakuline (Gary Oldman) davno izgubljene nevjeste. Možemo zamijetiti još neka odstupanja od Stokerova romana, koja uglavnom uvode kršćanske simbole, budući da je Coppola htio naglasiti crkvene, odnosno kršćanske elemente u priči.[3] Drakulin opis, primjerice, ne odgovara onome u romanu:
(…) i velika su se vrata rastvorila. S njihove druge strane stajao je neki visok starac, glatko obrijan s iznimkom vrlo dugačkih brkova, odjeven u crno od glave do pete, bez ijedne mrlje bilo kakve boje na sebi.[4]
Kada ga Johnatan Harker (Keanu Reeves) po prvi puta upoznaje, Coppolin Drakula zaodjenut je u dugački crveni plašt koji podsjeća na svećeničku misnicu, a ispod plašta možemo zamijetiti nešto nalik na redovničku albu. Koža mu je potpuno bijela (poput albina), kosa svezana u dvije punđe. Grof Drakula podsjeća na nekog crkvenog dužnosnika. Coppola nam već u prvim scenama, u jednom od važnijih odstupanja od romana, prikazuje kako je nastao ozloglašeni grof Drakula. Film započinje padom Konstantinopola i lomljenjem kamenog raspela. Saznajemo kako je grof u biti mladi plemić koji je u savezu s Crkvom zadužen da štiti kršćanstvo i crkvene posjede. Grof odlazi u bitku, ostavljajući za sobom svoju nevjestu. On pobjeđuje u bitci, u jednom trenutku čak i ljubi raspelo veličajući Boga i svoju pobjedu. U međuvremenu osvetoljubivi neprijatelji šalju lažnu poruku u dvorac, u kojoj piše da je grof poginuo u bitci. Grofova nevjesta Elisabetha (Winona Ryder), shrvana smrću voljene osobe, čini samoubojstvo i skače u rijeku. Po svom povratku grof je shrvan od boli. Osjeća se izdanim. Budući da je počinila samoubojstvo, svećenici odbijaju sahraniti Elisabethu govoreći kako je ona sada „prokleta“ i da njezina duša ne može biti spašena.
Grof smatra da ga je Bog iznevjerio nakon toliko godina odanosti. Bijesan i srdit, odriče Ga se. Zazivajući sile tame, obećava da će se vratiti iz mrtvih i tražiti osvetu.[5] Kako bi zapečatio svoj ugovor s tminom, zabada svoj mač u raspelo iz kojega počinje teći krv. Kao završni čin uzima kalež pun krvi te ga ispija. More krvi preplavljuje kapelicu u kojoj se nalazi. Njegov ljudski život završava, no njegovo prokletstvo tek počinje.
Nakon stoljeća i stoljeća, Drakula postaje starac. Takvog ga upoznaje mladi Johnatan Harker. U Drakulinom liku možemo primijetiti mnoge vampirske i demonske osobine koje su narodi bilježili u svojim predajama. Drakula ima neposlušnu sjenu koja dodatno ističe njegovu podvojenost. Vampiri nemaju odraz u ogledalu, pa kada to primijeti mladi Johnatan, grof jednim pokretom razbija ogledalo. Drakula u dvorcu nije sam, po tom jezivom mjestu lutaju i tri vampirice, Drakuline nevjeste, đavolji okot. Vampirice zavode mladoga Johnatana i odvlače ga u postelju.[6] Strastveno i izopačeno orgijanje prekinuto je dolaskom grofa. U tom trenutku započinje jedna od najužasnijih filmskih ali i književnih scena:
-Zar večeras ništa nećemo dobiti?- reče jedna od njih, grleno se nasmijavši, te je prstom pokazala torbu koju je on prije bio bacio na pod, i koja se micala kao da je u njoj nešto živo. U znak odgovora, kimnuo je glavom. Jedna od tih žena skočila je naprijed i otvorila je. Ako me uši nisu prevarile, začulo se grcanje i tiho jecanje, kao da je unutra napola ugušeno dijete. Žene su se skupile oko torbe, dok sam ja protrnuo od užasa (…)[7]
Kako u knjizi, tako i u filmu grof prekida vampirice i njihovu namjeru, napominjući kako je mladi Johnatan njegov. Vampirice mu dobacuju kako on nikada nije bio sposoban voljeti, no on im odgovara kako je volio i kako će opet voljeti. Zatim vampiricama daje djetešce. One ga odnose u kut i baš kada pomislimo da će započeti razvratni čin, kamera nam skreće pogled na pakleni izraz grofova nasmiješenoga lica. Po predaji, demoni su proždirali malu djecu, a vampiri se hrane krvlju nevine, tek rođene djece. Mala djeca su oduvijek predstavljala simbol čistoće, nade i nevinosti. Vampiri su često napadali djecu, to možemo vidjeti u filmu kada Lucy (Sadie Frost), prva Drakulina žrtva, odlazi noću mamiti malu djecu. Kada ju Van Helsing (Anthony Hopkins) na koncu pronađe, Lucy u naručju drži malo dijete.
Grof Drakula može poprimiti mnogo oblika. U filmu je prikazan kao mladi plemić (karikatura Bayrona), starac, vuk, vukodlak, krilato stvorenje, štakor i kao zelena magla. Vampiri moraju utažiti dvije vrste gladi, za krvlju i spolnu glad. Drakula u jednom trenutku postaje vukodlak i napada Lucy. Napad nalikuje bestijalnom spolnom odnosu. On u filmu naređuje vjetrovima i zvijerima te koristi svoje hipnotičke moći kako bi se približio Mini. Poput svakog vampira i grof ima slabosti. Odbačeno je uvriježeno vjerovanje da sunčeva svjetlost može usmrtiti vampira. Grof Drakula se kreće i po danu, ali znatno oslabljen. On mora odmarati na zemlji koju je donio iz svoje domovine. Može ga se ubiti samo kolcem u srce i dekapitacijom. U filmu nije jasno određen odnos grofa sa svetim ikonama i raspelima. Vampiri su paklena stvorenja koja ne podnose sakralne simbole, što se može vidjeti u mnogim scenama. Međutim, zanimljive su scene u kojima grof stupa u izravni kontakt s raspelom. U jednoj sceni (kako u filmu tako i u romanu) muškarci iznenađuju Drakulu i pokušavaju mu nauditi raspelom i hostijom. Grofova reakcija je iznimno zanimljiva. U filmu je zastao i obratio se svojim progoniteljima prije bijega, dok se u romanu povukao i jednostavno pobjegao:
Nagonski sam krenuo naprijed, želeći ga zaštititi, držeći u ruci raspelo i hostiju. Osjetio sam kako mi rukom struji silna snaga, i bez iznenađenja sam ugledao kako se ono čudovište zgurilo, dok smo svi spontano načinili isti pokret.[8]
U filmu se Drakula rugao progoniteljima koji su mu htjeli nauditi te je jednim dahom zapalio raspelo. Oskvrnuo je isti simbol koji je na početku filma tako strastveno ljubio. Rekao im je da je on služio križu, da je služio Kristu, ali ga je On izdao. Tada se krilato groteskno biće nadvilo nad muškarcima i reklo da pogledaju što mu je njihov Bog učinio. Coppolin je Drakula donekle otporan na svete simbole, jer smatra da su ga ti isti simboli stvorili. Sličan element nalazimo u filmu Vampires (1998) Johna Carpentera, gdje se vampir-učitelj Valek ne boji križa.[9]
Kraj u filmu bitno se razlikuje od onog u romanu. Coppola je namjerno ostavio trunku osjećaja i ljubavi u Drakuli. Ti osjećaji su u neprestanom sukobu s dominantnom demonskom stranom grofa, a time je Coppola uzdignuo prokletstvo na novu razinu. Upravo unutarnja borba između ljubavi i smrti, ljepote i truleži, svetog i profanog čine Drakulu modernim antijunakom. Na kraju filma grof je smrtno ranjen. Mina odvlači grotesknu priliku u kapelicu gdje je sve započelo. Nemoćan, izmučen, prerezanog grkljana i s nožem u srcu, grof se obraća nebesima zazivajući Boga. Kada je demon naposljetku napustio njegovo tijelo, grof je na trenutak ponovno bio čovjek. Obratio se Mini i zamolio ju da mu podari mir. Mina je zarila nož još dublje u njegovo tijelo. Obasjan svjetlošću, širom otvorenih očiju, gledajući prema nebesima, grof je konačno umro.
Između dva svijeta
Vampiri za književnost i film predstavljaju zahvalnu temu. Oni djeluju između dva svijeta, pojam su iracionalnosti i neshvatljivoga, za njih pravila prirode ne vrijede. Oni nas uvode u područje fantastičnoga te ih možemo svrstati u fantastični žanr. Za književnog teoretičara Tzvetana Todorova, “fantastično” je neodlučnost koje osjeća biće koje poznaje samo prirodne zakone kada se susretne s na izgled natprirodnim događajima.[10] Neodlučnost lika, ali i samog čitatelja/gledatelja u ono što vidi i osjeća dovodi do fantastičnoga. Iz susreta s neshvatljivim i natprirodnim rađaju se dva aspekta: čudno i čudesno. Ako pronalazimo objašnjenja za sve natprirodne i neshvatljive pojave (na koje nailazi određeni lik) u zakonima prirode ili zakonima koji su već poznati čovjeku, tada govorimo o čudnome. S druge pak strane, ako prihvaćamo dane nam natprirodne zakone i neshvatljive pojave, u tom slučaju govorimo o čudesnome[11]. Čak je i mladi Johnatan u jednom trenutku počeo sumnjati u vlastiti razum za vrijeme svog boravka u Drakulinom dvorcu. Nije znao radi li se o stvarnom ili nestvarnom svijetu. Upravo se lik vampira nalazi između te dvije domene. No je li on čudesan ili čudan?
Ako kažemo da je samo čudan, onda priznajemo da zakoni stvarnosti ostaju netaknuti. U tom slučaju, vampirizam se može objasniti na više načina. Obična epidemija kuge ili kolere. Velike epidemije znale su unakaziti tijela oboljelih, za života bili bi blijedi i iznemogli. Ustajanje iz grobova može se objasniti površnim zakapanjem mrtvih jer su grobovi bili plitki. Kada bi se tijelo počelo raspadati, ono bi oslobađalo plinove, osobito metan koji je poprilično zapaljiv. Naduto bi tijelo tada izbilo na površinu. Ljudsko neznanje i ljudska mašta odigrali su važnu ulogu u cijeloj priči. Za vampire se vjerovalo da se vraćaju kako bi progonili članove vlastite obitelji. Tuga i žalost rodbine koja je izgubila člana bila je toliko jaka, da su ponekad noćima sanjali pokojnika. Bile su to noćne more. Kasnije bi članovi rodbine tvrdili da se pokojnik vratio iz mrtvih i da ih progoni. Zabrinuta austrougarska carica Marija Terezija poslala je svoga liječnika Gerharda Van Swietena da istraži slučajeve vampirizma. Liječnik je ustvrdio da se vampirizam pojavljuje „tamo gdje caruje neznanje“. Danas bi bilo smiješno tvrditi da mrtvi ustaju iz grobova, budući da živimo u svijetu gdje znanost vodi glavnu riječ.
Vampiri su ponajprije čudesni likovi. Oni žive na granici iskustva, između dva svijeta. Njihovo carstvo čine stranice i filmska vrpca. Oni su zavodljivi plemići, lijepe djevojke, ali i proklete duše, demoni, djeca noći. Njihovo podrijetlo seže duboko u ljudsku povijest. Oni su krivci za mnoge bolesti i pošasti, za mnoge prirodne nepogode. Oni su besmrtni žeteoci. Što je naš strah bivao veći, oni su postajali jači. Ako su ljudske oči prozori duše, onda prokleta duša ima vampirske oči, koje svjetlucaju u tami.
Stjepan Pranjić
Izvorni članak objavljen je u Književnoj Rijeci (3/2014).
[1] Wayne Bartlett, Flavia Idriceanu, Legende o krvi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 31-32
[2] Ibidem. str. 241-242
[3] U romanu simbolika kršćanstva je prisutna, ali nije naglašena.
[4] Bram Stoker, Dracula, Šareni dućan, Koprivnica, 2010, str. 18.
[5] Tipičan primjer zazivanja demona i mračnih sila, sklapanja svojevrsnog saveza s Đavlom.
[6] Vampirske legende govore kako su vampirice zračile seksualnošću, svojim glasom i tijelom mamile bi mlade muškarce u smrtonosni zagrljaj.
[7] Stoker, ibidem., str. 41.
[8] Stoker, ibidem, str. 300.
[9] U filmu Johna Carpentera, Valek je postao vampir jer je Crkva krivo izvela egzorcizam i time ga osudila na prokletstvo.
[10] Vidi Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987., str. 29.
[11] Todorov u poglavlju Čudno i čudesno.